Hrvatski jezik (ISO 639-3: hrv) skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata, te za skup narjeja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori vie od 5,5 milijuna ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.).[2] Hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; Sjedinjenim Amerikim Dravama (58.400; popis iz 2000.)[1]; Austriji, 19.400 (popis iz 2001.); Srbiji 19.223 popis 2011.; Maarskoj, (14.300; popis iz 2001.); Italiji (3.500; Vincent 1987.); Crnoj Gori (6.810; 2006.); Slovakoj, 890; popis iz 2001.).

Hrvatski je slubeni jezik Republike Hrvatske te jedan od tri slubena jezika Bosne i Hercegovine; takoer je jedan od 24 slubena jezika Europske unije.

Kao manjinski hrvatski jezik je u slubenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od slubenih jezika u uporabi u crnogorskim opinama u Boki Kotorskoj, zatim jedan je od sedam slubenih jezika u srbijanskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini[3], lokalni idiomi hrvatskoga jezika u slubenoj su uporabi u austrijskoj saveznoj zemlji Gradiu, te takoer u talijanskoj provinciji Moliseu i rumunjskoj upaniji Kara-Severin.

Hrvatski jezik obuhvaa standardni, odnosno knjievni ili opi hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se slue Hrvati.[2]

U genetsko-lingvistikom smislu hrvatski jezik je sustav triju narjeja:

tokavskog
kajkavskog
akavskog
Makar je standardni hrvatski jezik oito najblii tokavskom narjeju, i preostala dva narjeja su mnogo doprinijela njegovom formiranju, te jezikoslovac Radoslav Katii i knjievnik Drago tambuk promoviraju gledite da se hrvatski jezik uope ne moe sagledati izvan tog suodnosa njegovih triju narjeja, koji nazivaju "zlatnom formulom hrvatskoga jezika a-kaj-to".[4] Drago tambuk se, konstatirajui da je hrvatski standard nastao uz jak doprinos sva tri hrvatska narjeja, zalae za (ponovno, i jae) "otvaranje prozoria" na suvremenom knjievnom standardu, kako bi se omoguilo da ga dodatno "bogati i oplemenjuje leksik iz akavice, kajkavice i dijalektalnih varijanti tokavice. Enormna je leksika priuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika."[5]

Nazivi narjeja potjeu od arhainog oblika odnosno-upitne zamjenice koja je glasila k?, a kasnije je prela u ? (? i ? oznake su za poluglase). U akavskom se poluglas vokalizirao i preao u a (a javljaju se i druge kombinacije e, ca, ce, a, e...), u tokavskom se zamjenica ? povezala s to, ?to. Kasnije je polugas iezao ostavivi to, koje je zbog pojednostavnjivanja prelo u to (a javljaju se i druge kombinacije ta, t'a, ta, to, t'o, to...). U kajkavskom se arhaini oblik zamjenice k? kombinirao s j?, pa je prelaskom u a prvog, a gubljenjem drugog poluglasa nastao kaj  (a javljaju se i druge kombinacije kej, ke, ka...).

Zanimljivost je da se slina, tokavska promjena, dogodila i u ruskom jeziku, no dok oni izgovaraju to, u pismu im je ostao arhaizam to.

Najstariju gramatika hrvatskog knjievnog jezika napisao je isusovac Bartol Kai poetkom 17. stoljea: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine (tj. nedugo nakon prve gramatike engleskog jezika koju je William Bullokar objavio 1586. godine, te priblino stoljee i pol prije prvih gramatika ruskog jezika) pod imenom Institutionum linguae illyricae (Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika): oslanjajui se na stoljetnu tradiciju hrvatskog pisanja na sva tri narjeja, on se veinom oslanja na novotokavsku jekavicu (koju zove "dubrovakim" govorom) na koju 1630.-ih godina prevodi Bibliju, te u ono doba po hrvatskim zemljama znatno rairenije tokavske ikavice (koju Kai zove "bosanskim" govorom), kojom pie svoj Ritual Rimski (slubena zbirka tekstova i uputa za bogosluje) iz 1640. godine.

Nakon to se tijekom narednih stoljea brojna knjievna djela - pa i gramatike - piu kako na novotokavskoj ikavici, tako i na ijekavici[6] (takoer i na akavskom, te osobito kajkavskom narjeju), zaslugom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljea sve vie prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljea postaje za uporabu u kolama obvezatan Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine, koji upuuje na slubenu upotrebu jekavske novotokavice kakvu se - uz manje promjene - kao standardni hrvatski jezik koristi do danas.

Do najnovijeg vremena, najvei dio hrvatskih govornika je izvan slubenih prigoda govorio jednim od narjeja hrvatskog jezika, koji se i danas puno koriste, osobito u ruralnim podrujima. Standardni jezik koji se sve vie upotrebljava kao govorni jezik u urbanim podrujima, ima esto regionalne posebnosti, koje u pravilu dolaze iz lokalnih dijalekata.

Dijalektima akavskoga i kajkavskoga narjeja govore samo Hrvati (na junoslavenskom dijalektalnom kontinuumu, moemo prepoznati srodnost hrvatskih kajkavskih govora s nekim slovenskim narjejima, napose s govorima Slovenaca uz granicu s Hrvatskom, pogotovo na podrujima koja su neko crkveno ili upravno pripadala Hrvatskoj), dok se tokavskim narjejem uz Hrvate slue i Bonjaci, Srbi te Crnogorci.

Od tokavskih dijalekata Hrvati se u naelu slue sa sva etiri podrijetlom zapadnotokavska dijalekta, a to su sjeverni (slavonski) dijalekt kojim govore samo Hrvati, zapadni (novotokavska ikavica) dijalekt kojim veinom govore Hrvati i poneto Bonjaci u zapadnoj Bosni, istoni (istonobosanski) dijalekt kojim se slue Hrvati i Bonjaci te juni (novotokavska jekavica) dijalekt koji rabe Hrvati na vie terena i osobito na irem dubrovakome podruju, ali i drugi junoslavenski narodi koji se slue slinim ijekavskim poddijalektima.[2]

Granini dijalekti kajkavskog narjeja; Donjosutlanski, Goranski i Prigorski posjeduju vezu ili prijelaz prema akavtini, a jugoistona podgrupa akavskog narjeja; junoakavski, lastovski i jugozapadni istarski posjeduje vezu ili prijelaz prema (zapadnoj) tokavtini, dok sjeverozapadna (sjevernoakavski i buzetski) i sredinja podgrupa (srednjeakavski) dijeli vie isoglosa sa kajkavtinom.

Staroakavski dijelekti (slavonski i istonobosanski), djele niz slinosti sa akavtinom, dok sjever slavonskog posjeduje i prijelaz prema kajkavskim govorima. Novotokavski dijalekti (zapadni i juni) dijele pojedine isoglose s junom podgrupom akavskog narjeja.

Vie informacija o narjejima i njihovom razvitku se moe nai ovdje.

Hrvatske manjinske zajednice
Hrvati u Gradiu (Austrija, Maarska, Slovaka, eka) slue se najvie dijalektima akavskoga narjeja u sredinjem Gradiu, zatim tokavskoga narjeja u junom Gradiu i kajkavskoga narjeja u sjevernom Gradiu, no oni rabe vlastiti zajedniki standardizirani oblik gradianskohrvatskoga mikrojezika. Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise slue se tokavsko-akavskim narjejem, a Hrvati Kraovani u Rumunjskoj pod utjecajem okoline razvili su jedan specifian karaevski govor koji danas po svojim svojstvima spada pod torlako narjeje (neekavsko, jer pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i)[7]), (u Rekau na rumunjsko-srbijanskoj granici Hrvatska manjina rabi - kosovsko-resavski dijalekt odnosno rekake govore, Hrvati po istonom Srijemu slue se vojvoanskim dijalektom ili ilokim dijalektom, a Hrvati u Boki Kotorskoj zetsko-junosandakim ili bokeljsko-perojskim, Hrvati koji obitavaju na Kosovu u Janjevu i Letnici razvili su govore torlakoga narjeja, odnosno Janjevako-lepeniki dijalekt.[8] Svi ti dijalekti pripadaju srednjojunoslavenskom dijasustavu slavenske jezine grane.[9]
